5. tjedan: Kako radne utičnice (i kabeli za punjenje) samo malo olakšavaju i grohotan smijeh čini vaš dan savršenim.
"Pa, onda bi sada trebalo raditi", kaže moj bivši. Pomaže pri postavljanju električnih utičnica na našem brodu. Ja osobno ne znam puno o struji. Srećom, njega imam kao pomoć i tako stječem i znanje. Ispostavilo se da u tome mogu pomoći drugima. Moj bivši, kojeg radije zovem 'prijatelj', s našom desetogodišnjom vezom uključujući osam godina braka na satu, odlazi do prednje kabine i uključuje utikač u utičnicu. Ekran njegovog telefona ne svijetli. 'Ha? Kako je to moguće?!' pita se naglas.
'Hm, nemam pojma... Čvor na kabelu možda?' Predlažem. "Uh, što?" Tišina na trenutak. Zatim se počne smijati. 'Nema ludosti!'
– Da, znam puno.
Pročitajte također: Živjeti na brodu | Ovo je Shem de Labric
Pročitajte također: Živjeti na brodu | Neželjena posjeta, loše noći i dalje ta sloboda
Isprobajte novo mjesto
Gledajući pticu kako leti, razmišljam o prilično dugoj vožnji biciklom ovog popodneva. Puno smo dalje nego inače brodom kad moram raditi. Čisto da iskusim da li je i to izvedivo. I da: u pola sata savršeno je moguće biciklirati. Također lijep ležaj. Opet malo slobodnije.
Zavežite kabel u čvor
Prebacujem u niži stupanj prijenosa i stajem na semaforu koji se upravo upalio narančasto.
'Već znam!!' odjednom čujem pored sebe. Teatralni uzdah mog klijenta, pedesetogodišnjaka s intelektualnim teškoćama, pokazuje da je ozbiljno.
"Što već znaš?" pitam i malo prejako pritisnem kočnicu autobusa koji vozimo. Demonstrativno drži telefonski kabel u zraku. Razmišljam o trenucima kada smo ponovno našli njegov telefon nenapunjen. Neobjašnjivo, činilo se. Bilo je suprotno. Često se dogodi da mu je kabel u telefonu, ali ne i u utičnici. I dobro, onda naravno možete pričekati dok ne izvagate uncu.
'Da, naravno da mi je telefon uvijek prazan!' viče lagano razdraženo.
'Stvarno?' Što onda?' pitam gledajući u retrovizor da nisam skrivio nesreću.
'Izgled!' Pokazuje na čvor na užetu. Pogled mu je ozbiljan.
– Reci mi da nije istina! vičem preneraženo. Iza mene nema automobila koji se puše, a autobus koji vozimo ne treperi više nego inače.
'Da, oliebol!' viče smijući se. Olakšanje mu se čita na licu.
'Mladiću, nisam to vidio!' zovem. "Zar zato uvijek imamo prazan telefon?"
"Jaaaa!" viče on. Osmijeh mu postaje sve širi. Oči mu svjetlucaju. Ne mogu suspregnuti smijeh. Hvatam kabel da brzo odvežem čvor i uključim jedan kraj u njegov telefon, drugi u upaljač. Zaslon svijetli. Sa suvozačkog sjedala čuje se grohotan smijeh.
"Vidiš, vrećica čipsa!" smije se obožavatelj Bassie & Adriaan i plješće rukama.
'Dečko o dečko! Frikandel!' Pratim.
'Uwl pile!'
"Hej, uh..." kažem tihim glasom. Gleda me teatralno začuđeno i pokušava
pogodi jesam li ozbiljan ili se možda samo šalim s njim. Nakon trenutka šutnje nastavljam: 'Bubnjevi, drommeli, drommeli!' Opet taj urlik.
Veza je nedostajala
Prijatelj koji štuje struju gleda kroz kabinu preko svojih naočala za čitanje. Očito ima predosjećaj. U crtanom filmu, svjetlo bi se pojavilo iznad njegove glave s nekom vrstom pljeskavog zvuka.
"Čekaj malo", kaže. 'Već vidim...' Ono što on vidi još mi je tajna. Čeprka po 'kutiji za mjerenje' pa se vraća u kabinu. Ponosno pokazuje svoj svijetleći zaslon telefona i kaže: "Vidi, sad radi."
– Što se tada događalo?
'Propustio sam vezu', kaže, nakon čega slijedi niz meni nerazumljivih tehničkih pojmova.
"Aha", uzdišem. 'Voćna krafna!'
Pročitajte također: Živjeti na brodu | Biste li to učinili?!
